Srpanjska ekspedicija u Crnu Goru, zemlju gdje vrijeme sporije teče

Iako je mjesto sastanka u Bosni i Hercegovini, u mjestu Bastasi, putovanje počinje u Zagrebu, i od tuda svi zajednio krećemo prema mjestu okupljanja. Prvi dan zavešavamo uz večeru u kampu na kojoj se bolje upoznajemo.

Nakon doručka kreće naš drugi dan. Vozimo uz kanjon rijeke Pive i dalje nastavljamo dijelom Durmitorskog Prstena. Prvi dan je vožnja asfaltiranom cestom, ali to ne umanjuje ljepotu krajolika kroz koje prolazimo. Stajemo u Žabljaku kako bismo obnovili zalihe namirnica, ali jao. Novim zakonom u Crnoj Gori prodavonice više ne mogu raditi. Noćimo u kampu uz rijeku Taru.

Treći dan se vozimo kroz šume i livade Sinjajevine. Malo dužu stanku za ručak radimo uz jezero, te koristimo priliku da se okupamo u njemu. Obzirom da dan prije, u nedjelju, nismo uspjeli obnoviti zalihe namirnica, ne noćimo u divljini, već se vraćamo u Žabljak kako bi obavbili kupovinu i noćimo u kampu.

Četvrti dan vozimo podno planine Durmitor s koje skrećemo prema Moračkim planinama i Lukavici. Noćimo na obali jezera. Ovdje počinju prvi problemi s Ladom Nivom. Nešto nije u redu s dovodom goriva.

Peti dan je bio "beskonačno dugačak". Trebamo se spustiti s Lukavice u kotlinu, ali nekoliko dana prije puta dobivam dojavu da je put kojim se inače ide s Lukavice potpuno neprohodan za bilo kakva vozila zbog ogromnog odrona koji se desio u proljeće. Zato idemo dvostruko dužim putem. Kao da to nije dovoljno, zbog problema s dovodom goriva, Lada je "žednija" no inače. Zato moramo nakon spusta u kotlinu produžiti do Podgorice na benzinsku pumpu. I tada iz Podgorice idemo vrlo lošim putem do Rikavačkog jezera. Umjesto da do njega dođemo između 16 i 17 sati, dolazimo poptuno iscrpljeni iza 19 sati.

Šesti dan odlučujemo skratiti vožnju zbog iscrpljujućeg prethodnog dana. Krećemo put gradića Kolašin. No ni ovaj dan nije prošao kako je planirano. Porsche Cayane se počinje grijati i nešto "puca" na ovjesu, Lada se također grije, i ima sve više problema s dovodom goriva. Oba auta problem pregrijavanja rješavaju tako da su upalili grijanje. Paliti grijanje na preko 30ºC baš i nije neka sreća. Kako nam ne bi bilo dosadno, i tu nailazimo na odron kamenja. No uz malo vještine ga uspješno prelazimo. Stižemo u Kolašin gdje smo se počastilo obilnim trradicionalnim crnogorskim ručkom u restoranu. Nakon toga odlazimo do obližnjeg jezera gdje noćimo.

Sedmi dan idemo malo više asfaltiranom cestom kako bi došli do nacionalnog parka Prokletije. Vozimo se do visine od 2100 mnm, stajemo iznad jezera gdje ručamo te se spuštamo do gradića Plav. Pritom su primjetni oblaci dima koju su posljedica požara. Temperature su sve više, i automobili to sve teže podnose. Sve se češće pali grijanje na oba automobila, a neugodni zvkukovi na Porscheu postaju sve češći i jači, a na ladi dovod goriva postaje sve nestabilniji. Dolazimo do predviđenog kampa i razmatramo "borbeni plan" za idući dan. Donosimo odluku da je prioritet riješiti problema na oba vozila. Još istog dana navečer se kontaktira off road zajednica Crne Gore.

Osmi dan se nastavlja kontktirti cjelokupna off roaderska zajednica zemalja Balkana. U Gusinju, nepunih 3 km od našeg kampa nalazimo auto radionicu u kojoj na je ustanovljeno da je na Porscheu otpušteno nekoliko matica na prednjem ovjesu. Nakon što je problem ovjesa riješen, odlučjemo da cestom preko Albanije idemo prema Podgorici, jer ćemo tamo najlakše naći pumpu goriva za Ladu. Sat vremena kasnije zvoni telefgon da je pumpa goriva za Ladu nađena i rezervirana za nas u jednoj trgovini autodijelovima. Put nas vodi preko Albanije, gdje odlučujemo kratko navrati na vidikovac kako bismo vidjeli "albanski Stelvio". Iako je u pitanju vožnja asfalitanom cestom, to postaje izazov i za ljude i za vozila. Radi se o usponu od desetak % u dužinio od 7 km, pri rekordno visokoj temperaturi od 46ºC. Oba vozila se pri toj temperaturi voze s upaljenim grijanjem kako ne bi došlo do pregrijavanja. Srećom i vozila i putnici su preživjeli taj uspodn. Naposlijetku dolazimo u Podgoricu gdje kupujemo pumpu goriva te odlazimo na zaslužen kasni ručak. U restoranu se susrećemo s dva člana crnogorske off road zajednice koja su se angažirala u rješavanju našeg problema. Odlučujemo otići u obližnji kamp i tamo prenioćiti. Dolazimo tamo, a u kampu nekakav Techno Party s nekoliko DJ-eva koji je potrajao do ponoći. Iako umorni, nije nam smetalo jer je vladala dobra atmosfera zbog uspješnog otklanjanaja problema na oba vozila. Iako ne poznajem najbolje off roaderske scene u ostatku Europe, sa velikom sigurnošću ću reći da je balkanska off road scena jedna od najjačih scena u Europi kada govorimo o solidarnosti i pomoći.

Deveti dan je bio predviđen kraći off road i posjet manastiru Ostrog. No zbog izuzetno visoke temperature spontano se nametnula odluka da naprosto taj da ne idemo nikuda već da ostanemo u kampu. Ovo nikome nije teško palo obzirom da je kam uz obalu rijeke Zete, te preko cijelog dana ima sjene.

Deseti dan se rastajemo, neki odlaze kući, a neki nastavljaju samostalno još nekoliko dana nastaviti po paninama Balkana.

Iako je ovo putovanje bilo s puno nepredviđenih okolnosti i izmjena planova, jedno je sigurno, Magna Expeditions vas nikada neće ostaviti na cjedilu.